Doživljaj s terenske nastave  14. studenog 2014.

Vukovar

Meni, a i vjerojatno većini djece moje dobi na spomen Vukovara padne na pamet bol i sve što su ti ljudi prošli. Nisam se još tada rodila, ali kada sam pogledala flm o Vukovaru, imala sam osjećaj kao da sam bila tamo. Bilo je nevjerojatno na filmu gledati te ranjene i nemoćne ljude koji leže skriveni dok negdje njihovi članovi umiru za svoju državu.

Kada smo krenuli u obilazak vukovarske bolnice, bojala sam se ući u bilo koju prostoriju, ali sam ušla i ostala zatečena. Nisam mogla vjerovati da su upravo na mjestu na kojem ja sada hodam ljudi prije dvadesetak godina umirali. Imala sam osjećaj kao da to nije stvarno bila istina, ali je bila bolna istina. Na Ovčari smo vidjeli sva imena i slike ljudi kojima je tamo oduzet život. Ispod njihovih slika bile su njihove stvari: njihove svjedodžbe , rodni listovi, osobne iskaznice, novci...

Vidjevši film o tome kako je crkva izgledala, zapitala sam se je li moguće da su to napravili. Crkva je sada obnovljena, ali sigurno su ostali tragovi, ako ne oni vidljivi, onda sigurno oni nevidljivi u sjećanjima ljudi. Isto tako, meni će ostati u sjećanju ovaj posjet Vukovaru jer se sada još više divim njemu kao gradu heroju i braniteljima i svim ljudima kao herojima svoga grada koji su tpjeli onu agresiju. Znate onu rečenicu Reći ću vam još jednu stvar, zapamtite Vukovar! Ja vam kažem da ću ga pamtiti zauvijek zato što zbog njega mi slobodno šetamo našim ulicama i zbog toga mu svi trebamo reći jedno veliko hvala!

                                                                                                                              Dora Večerić, 8.b